U jednom o hipermarketa sretnem prijateljicu, novinarku i urednicu jednog tjednika, koju izuzetno cjenim i mogu reći volim jer ima ono nešto, a kad naučiš cjeniti osobnost onda je to važno i iznesem joj ideju o nečemu što me muči i tjera na pokretanje. Iskreno, očekivao sam kritiku i neku packu jer je ona takva i to je bit mojeg poštovanja spram nje ali na kraju sam ostao zakinut u djelu, jer, kritika je bila neodredjena( ili mi se tako učinilo) ali nažalost, impresija je: defetizam ( ili možda pomanjkanje želje iz dobrog razloga). Mislim, razumljivo je očekivati da svi ne djela tvoj pogled i da ne osjete tvoje porive i energiju ali strašno je što u zadnje vrijeme sve više osjećam upravo "defetizam" kao vrlo jakog neprijatelja protiv kojeg se moram boriti. Gotovo pa ga možeš opipati koliko je prisutan!
Čini se kao da je većina prepuštena i čeka kako bi se sve odvijalo samo od sebe i riješavalo nekom magijom. Naravno bez njihovog udjela jer ... !
Rečenica da je o tome već pisano da to svi znaju itd. i da nabavim nešto konkretno je ono zapravo što stalno srećem. Nitko ne zna što je to konkretno, svi znaju da je o tome pisano i da je o tome sve poznato ali sve i završava na tome i stara poslovica "psi laju-karavane prolaze" u tome dobija svoj smisao! Ja vidim samo defetizam. Da li sam ja taj koji griješi? Moguće. Ali ne želim tako misliti dok makar nešto ne pokušam. Nisam još imao prilike sresti problem koji se riješava sam od sebe pa zato ni ne vjerujem da nešto što je već oprobano riješiti treba napustiti jer nije uspjelo prvi put ili možda i u dva puta.
Problem se riješava dok se ne riješi!
No, još gori je problem koji sam pokušavaš riješiti dok svi oko tebe gledaju i čekaju da ga ti riješiš kako bi i sami mogli uživati u benificijama riješavnja.
Ali netko mora pokrenuti ...
Sjećam se prvih ratnih godina i poraća kad su usta vladjućih bila pun demokracije a na prvi pomen izdvojenog promišljanja odmah se odnosilo kao na neprijateljsku djelatnost. Čak sam slušao razmišljanja da je rat i nema mjesta demokraciji (vjerovatno bi neki bili sretni da je došlo do vojne diktature). To se nastavilo još nekoliko godina nakon rata kad su svako drugačije promišljanje proglašavali separatističkim i anti-državnim. Nevjerovatno je da su upravo tadašnji kritičari takvih promišljanja sad postali regionalisti ( ili se bar pokušavaju tako prikazati jer žele iskoristiti ono što misle da je trend) !
Onda su na red došla ljudska prava. Slušao sam o pravima manjina kao nešto što ne može biti dobro za zemlju, da se pretjeruje u tome a da bi najbolje bilo da se ta prava reduciraju na reciprocitet jer tako je najpravednije! Pa se onda borilo za prava svih "branitelja" bez izuzetka da li je netko bio nekoliko dana u uniformi ili uopće nije bio ali je imao mirovinu ili je na neki drugi način ušićario na tome. Nekima nisu bile važne te razlike iako se zapravo radilo o tome da se pravo pravednih odvoji od onih koji "šibicare". Nakon toga su na red došli homoseksualci i njihova prava i ta borba takodjer još traje.
Zašto ovo pišem?
Pa pokušavam oslikati nešto što je - proces! Sve je proces i u procesu!
A u kakvoj je to vezi s onim gore napisanim?
Pa u direktnoj vezi jer ma koliko bilo puta napisano nešto i ukazivano - dok se dogadja treba pisati i ukazivati jer samo tim načinom neki proces se može završiti a problem riješiti! Nema napola riješenih problema!
Čini se kao da je većina prepuštena i čeka kako bi se sve odvijalo samo od sebe i riješavalo nekom magijom. Naravno bez njihovog udjela jer ... !
Rečenica da je o tome već pisano da to svi znaju itd. i da nabavim nešto konkretno je ono zapravo što stalno srećem. Nitko ne zna što je to konkretno, svi znaju da je o tome pisano i da je o tome sve poznato ali sve i završava na tome i stara poslovica "psi laju-karavane prolaze" u tome dobija svoj smisao! Ja vidim samo defetizam. Da li sam ja taj koji griješi? Moguće. Ali ne želim tako misliti dok makar nešto ne pokušam. Nisam još imao prilike sresti problem koji se riješava sam od sebe pa zato ni ne vjerujem da nešto što je već oprobano riješiti treba napustiti jer nije uspjelo prvi put ili možda i u dva puta.
Problem se riješava dok se ne riješi!
No, još gori je problem koji sam pokušavaš riješiti dok svi oko tebe gledaju i čekaju da ga ti riješiš kako bi i sami mogli uživati u benificijama riješavnja.
Ali netko mora pokrenuti ...
Sjećam se prvih ratnih godina i poraća kad su usta vladjućih bila pun demokracije a na prvi pomen izdvojenog promišljanja odmah se odnosilo kao na neprijateljsku djelatnost. Čak sam slušao razmišljanja da je rat i nema mjesta demokraciji (vjerovatno bi neki bili sretni da je došlo do vojne diktature). To se nastavilo još nekoliko godina nakon rata kad su svako drugačije promišljanje proglašavali separatističkim i anti-državnim. Nevjerovatno je da su upravo tadašnji kritičari takvih promišljanja sad postali regionalisti ( ili se bar pokušavaju tako prikazati jer žele iskoristiti ono što misle da je trend) !
Onda su na red došla ljudska prava. Slušao sam o pravima manjina kao nešto što ne može biti dobro za zemlju, da se pretjeruje u tome a da bi najbolje bilo da se ta prava reduciraju na reciprocitet jer tako je najpravednije! Pa se onda borilo za prava svih "branitelja" bez izuzetka da li je netko bio nekoliko dana u uniformi ili uopće nije bio ali je imao mirovinu ili je na neki drugi način ušićario na tome. Nekima nisu bile važne te razlike iako se zapravo radilo o tome da se pravo pravednih odvoji od onih koji "šibicare". Nakon toga su na red došli homoseksualci i njihova prava i ta borba takodjer još traje.
Zašto ovo pišem?
Pa pokušavam oslikati nešto što je - proces! Sve je proces i u procesu!
A u kakvoj je to vezi s onim gore napisanim?
Pa u direktnoj vezi jer ma koliko bilo puta napisano nešto i ukazivano - dok se dogadja treba pisati i ukazivati jer samo tim načinom neki proces se može završiti a problem riješiti! Nema napola riješenih problema!
![]() |
Ovo je samo jedan primjer ali dobar, koji ukazuje što se dogadja ako svi ne učinimo nešto. |