Rijeka ljubavi je vrlo živa pa nije ništa čudno kad se u svom toku vrati gotovo na identično mjesto u prostoru ali ne i u vremenu. Tako se jučer dogodio povratak u Dalj jer smo imali neke neriješene slučajeve a dogovoren je i neki novi susret. Dakle, došli smo pred Daljski Dom kulture i tamo su nas čekali mještani s kojima smo ugovorili susret ( vezano za jednu čudnu aferu oko uvodjenja plina ) ali našu pažnju je prvo zarobila obitelj Gilman koju smo upoznali pri prijašnjem susretu i obećali humanitarnu pomoć. Bilo je tu svega, od jednog bicikla za najmanjeg člana pa preko robe i slatkih delicija za stvarno dragu djecu! Bilo im je očito malo i neugodno ali mislim da su se oni brzo snašli kako to djeca već umiju!
Nakon tog stvarno lijepog susreta, slijedilo je pozdravljanje s ljudima s kojima suosjećamo u nepravdi koja im je učinjena i zato se srećemo s njima nanovi kako bi pokušali zajednički naći način da se ta nepravda nekako ispravi. Nije jednostavno ljudima pružiti nadu da se nešto može promjeniti kad vas čak i neke institucije koje bi trebale brinuti o takvim slučajevima, jednostavno ignoriraju. Zato smo sjeli u mali parkić kod doma i počeli raspravu. To nam je odnjelo nešto vemena ali se našao nekakav dogovor i uz rukovanje smo se razišli.
No, zadnji susret te večeri nam je ostavio gorak okus jer je to bio susret s jednom majkom koja je imala obiteljsku tragediju čije repove i sad vuče i zbog čega ni danas nema miran san a nema krivice. Nažalost, naša mala humanitarna udruga nije toliko moćna da se uhvati u koštac sa takom vrstom problema i stvarno nam je žao zbog toga . Pomoć koja bi bila njoj neophodna je dobra medijska i pravna a to je nešto što nismo mi u stanju napraviti.
Otišli smo iz Dalja s gorkim okusom ali ipak zadovoljni.Makar jednu obitelj smo ostavili u radosti!
čim je tu Boro Funjara...
OdgovoriIzbriši